Search

Reforme na hrvatski način: jedan korak naprijed, dva nazad

Zadnjih tjedana sve više političara i poslovnih ljudi govori o tome da su izvanredni parlamentarni izbori samo pitanje trenutka. Iznenađujuće, većina tih ljudi vjeruje kako će se najavljene reforme provesti bez obzira na vjerojatnost izvanrednih izbora, jer kažu da za najavljene reforme postoji visoka razina konsenzusa vlasti i oporbe. No, iako je to mnogo bolji scenarij nego novi zastoj u upravljanju državom, zadnja mjera porezne uprave baca sumnju i na samu provedivost reforme u praksi, kao i na predanost javne uprave istinskom reformiranju.


U posljednje su vrijeme hrvatski mediji, među ostalim, pisali o dvjema stvarima. Mnogo se pisalo se o nužnosti ukidanja poslovnog pečata , a, istovremeno, mnogo manje o obvezi fiskalizacije usluga vozača automobila koje imaju ugovor s Uberom. Prva promjena simbolizira rastanak s prošlošću u obliku ukidanja pečata za obavljanje bilo koje poslovne ili administrativne aktivnosti tvrtke, a percipira se kao važan korak k modernizaciji javne uprave i dobrodošao zaokret prema e-upravi, to jest, smanjenju birokracije u interakciji poduzetnika s državom. Iako su mnoge države obvezu izrade pečata ili pečatiranja davno izbacile iz prakse, ova zakašnjela odluka Vlade hvale je vrijedna. Premda ne donosi velike uštede tvrtkama u smislu smanjenja troškova poslovanja, odlazi u povijest kao relikt nekih prošlih vremena i jedna od najiritantnijih i u suvremenom poslovanju potpuno besmislena regulatorna obveza nametnuta tvrtkama.


Međutim, temeljem iskustava ukidanja jedinstvenog matičnog broja građana (JMBG) uvođenjem osobnog identifikacijskog broja (OIB), pojavljuje se bojazan da ukidanje pečata u praksi – dakle, de facto, u svakodnevnom poslovanju - može potrajati godinama. Naime, JMBG se, primjerice, u administrativnom poslovanju s bankama, telekom tvrtkama i nekim državnih institucija donedavno još tražio što će reći da se običajna praksa traženja JMBG-a godinama istiskivala iz institucionalne prakse. Na ovom se primjeru jasno pokazuju nevoljkost, indolentnost, odnosno nefleksibilnost birokratskog aparata, u slučajevima kad preuzete obveze administrativnog rasterećenja treba provesti u praksi.

S druge strane, ekspresno uvođenje obveze fiskalizacije Uberovih usluga od carinske i porezne uprave potvrđuje da je javna uprava sposobna jako brzo i efikasno uvesti regulatorne promjene tvrtkama, i velika je šteta što tu efikasnost koristi uglavnom kada se radi o dodatnom terećenju poduzetnika novim administrativnim troškovima u poslovanju.


Kako bi to bolje razumjeli oni koji nisu upoznati s poslovnim modelom Ubera, važno je razumjeti razloge zbog kojih mnoge hrvatske tvrtke koriste Uber for Business uslugu (a građani xUber uslugu) za gradski prijevoz. Naime, osim što su Uberove usluge 30-50% jeftinije od konkurencije, velika je konkurentska prednost Ubera i mogućnost brzog ulaska i izlaska iz automobila, pri čemu se cijela transakcija usluge odvija putem Interneta, bez potrebe ili čak mogućnosti plaćanja gotovinom. Međutim, novouvedena obveza fiskalizacije Uberovih usluga sve te prednosti eliminira, jer je vozač Ubera odnedavno obvezan korisniku uručiti fiskaliziran račun prije izlaska iz automobila. To znači da morate pričekati kako bi se vozač spojio sa serverima porezne uprave, to jest, obavio fiskalizaciju ispisujući račun na printeru. To se vrijeme ponekad protegne na pet i više minuta zbog učestalih problema s Internet vezom ili zbog opterećenja sustava, pa korisnik cijeli proces doživljava kao vrlo iritantno i nepotrebno trošenje vremena. Nadalje, ova odluka Porezne uprave ima i multiplikacijski efekt pa štetu snose i sve tvrtke koje u svojem poslovanju koriste usluge Ubera. Ne samo što im se povećavaju troškovi poslovanja zbog poskupljenja usluge prijevoza nego im nameće i dodatne računovodstvene troškove. Naime, dosadašnje internetsko knjiženje računa za usluge prijevoza Ubera bilo je iznimno jednostavno i višestruko kraće od novo nametnutog petljanja s taksi računima. Nažalost, šteta koja nastaje ovakvim nametanjem novih administrativnih obveza poduzetnicima dalekosežnije i s ozbiljnim reperkusijama. Ovakvom odlukom javna uprava šalje poruku tvrtkama koje posluju u području ekonomije dijeljenja (Shared Economy) da će im poslovanje biti kompleksnije, rizičnije i skuplje. Tako tvrtke poput AirBnB-a, koje koriste inovativne poslovne modele u kojima se transakcije kupoprodaje i plaćanja obavljaju putem Interneta, moraju računati s dodatnim troškovima i neugodnostima pri poslovanju u Hrvatskoj. U ionako obeshrabrujućoj trenutačnoj situaciji odlaska uspješnih start-up tvrtki iz Hrvatske, ovo svakako nisu dobre poruke.


U današnjoj situaciji niske dinamike gospodarskog rasta, bezidejnosti i stagnacije, upravo je zrcalna slika ovakve prakse ono što nam treba da pomognemo pokrenuti gospodarstvo. Institucije moraju potpuno promijeniti vlastitu paradigmu odnosa između javnog i privatnog sektora te shvatiti da im je ključna uloga da služe javnost i privatni sektor – ne obrnuto. Jer, svako novo gušenje privatnog sektora neopravdanim nametima i novom besmislenom administracijom prenosi se na performanse privatnog sektora, a time i životni standard građana. Hitrost pri uvođenju administrativnih obveza mora se prenijeti i primijeniti u implementaciji administrativnih rasterećenja, a oprez i sumnjičavost kojima institucije danas pristupaju pojednostavljenju birokracije trebale bi primijeniti kod svakog novog uvođenja dodatne birokracije. Kad bismo uspjeli ovo postići, mogli bismo postati europski lider u kreiranju privlačnijeg i jednostavnijeg poslovnog okruženja. U tom bi slučaju konkurentnost hrvatskog gospodarstva porasla, smanjila bi se administrativna opterećenja koja koče razvoj, te bi vrlo vjerojatno mnogi uspješni hrvatski startup-ovi radije zadržali svoje sjedište u Hrvatskoj. Konačno, i država bi tada imala veće koristi, jer bi, na temelju povećane poslovne aktivnosti, hrvatske tvrtke zapošljavale više radnika i plaćale više poreza.


0 views
 

©2020 by Vedran Antoljak